Nekada......
Nekada smo spavali sa medom, a mrzeli da idemo u vrtić i budimo se rano. Jeli smo slatkiše dok nas ne zaboli stomak. I niko nije znao za dete. Sakrivali se ispod stola, jorgana, u ormaru od mame i tate. Istrčavali napolje i po ceo dan bili sa klincima iz ulice. Igrali smo žmurke, jurke. Padali, grebali kolena. Plakali. Smejali se. Bili smo srećni i imali to sa kim da delimo. Još uvek nismo znali šta je ljubomora, mržnja. Zao si bio jedino ako se smeješ kada neko padne. A uveče smo gledali crtane filmove. Posle odemo u sobu, pa mama dodje da nam ugasi svetlo i ušuška nas. Zagrli. Onako kako samo ona ume. Jako. A kada nas poljubi za laku noć i izadje iz sobe, mi počnemo da maštamo. Želimo samo da odrastemo. I mislimo da će tada biti drugačije. Zanimljivije. Bolje. I eto sad. Ovo je to?! Ovo sam jedva čekala čitavo detinjstvo?! Ako jeste, ja samo želim da opet imam one smešne kikice, slinave rukave, one drugare, 'dečka' sa kojim se samo držim za ruku i pocrvenim kada je tu. Želim da mamu grlim na isti onaj način i da joj pružim svu ljubav ovog sveta. A najviše od svega želim da se bar još jednom vrati onaj iskreni dečiji osmeh koji je nakada stalno bio tu.
09/10,2011, at 13:14
Visit nemamimebre
Ma to je zivot,tako mora da bude
09/10,2011, at 13:20
Visit aleksandra1996
Da upravu si
09/10,2011, at 20:08
Visit mariah
Ali da bi otkrio neke nove stvari, moras da odrastes. Prvi poljubac, prava i iskrena ljubav, prvi sex, casovi voznje, osnovna, srednja, fax... "od kolevke pa do groba najlepse je djacko doba"- tako uvek govori moja mama :)